Razgovor s dr. sc. G. Akrapom (I dio): Uopće ne sumnjam da će bl. Stepinac postati svetac Katoličke crkve
O kriznome upravljanju i strateškom komuniciranju u kriznim situacijama kojima svjedočimo posljednjih godinu dana, ali i o geopolitičkim i geostrateškim temama razgovarali smo s dr. sc. Gordanom Akrapom, čelnikom Instituta za istraživanje hibridnih sukoba te stručnjakom za informacijske znanosti, komunikologiju i krizno upravljanje.
Poštovani dr. Akrap, Hrvatsku posljednjih mjesec potresaju dvije krize: korona-kriza i kriza izazvana potresima. Kako ocjenjujete krizno upravljanje i krizno komuniciranje nadležnih institucija u kriznim vremenima u kojima se nalazimo? Je li reakcija sustava primjerena ili je trebala biti brža i adekvatnija, posebno nakon potresa na području Banovine?
Krize, odnosno izazovi koje spominjete i s kojima smo se kao društvo i država suočili u posljednjih godinu dana, Gordan Akrap HRTbitno se razlikuju. Drugačijeg su pojavnog oblika, drugačijeg su uzroka, drugačije moraju biti reakcije na njih kako bi se spriječili njihovi negativni učinci. Te su reakcije često i suprotne i kontradiktorne. Naime, za kvalitetno upravljanje zdravstvenom krizom, od stanovništva se traži držanje mjera izolacije dok se u slučaju potresa, posebno u vremenu neposredno nakon potresa, od stanovništva traži izlazak iz zatvorenih prostora i boravak na sigurnosnom, odnosno u većini slučajeva otvorenom, prostoru. S druge strane, društvo i država (kad kažem država mislim i na jedinice lokalne te područne uprave i samouprave) moraju biti spremni učinkovito i brzo reagirati na ne samo ove, nego i druge sigurnosne izazove s kojima se mogu susresti. Neophodno je imati kvalitetne procjene pojavnosti pojedinih vrsta rizika s planovima reagiranja. Također je nužno osigurati organiziranje, obučavanje, opremanje, uvježbavanje te educiranje općih i specijalističkih postrojbi civilne zaštite u mjeri u kojoj to pojedina zajednica treba.
U ovom kontekstu treba naglasiti i potrebu da stanovništvo, bez obzira koja se razina odlučivanja spominje, treba biti Koronapotpuno informirano o rizicima koji se mogu dogoditi te upoznati ih s načinima reakcije na pojedini rizik. Taj dio informiranja i organiziranja stanovništva prije i tijekom krize je obuhvaćen aktivnostima koje nazivamo strateško komuniciranje. Također je potrebno uspostaviti sustav kriznog komuniciranja, odnosno jasnog sustava odgovornosti, upravljanja i vođenja krizom u okviru svih onih dionika uključenih u upravljanje krizom. Kad se ovako postavi sustav, onda se može izraditi objektivna analiza rezultata upravljanja krizama koje spominjete.
Vidljivo je da je kriza uzrokovana virusom SARS-CoV-2 imala nekoliko različitih faza: faza upravljanja do početka predizborne kampanje, faza tijekom izborne kampanje i do početka drugog vala epidemije, te treća faza kad je došlo do porasta broja zaraženih i umrlih osoba. Posebna prva te u znatnoj mjeri i treća faza upravljanja krizom, pokazuju da je stanovništvo u velikoj mjeri imalo (i ima) povjerenje u rad uspostavljenog stožera (povjerenje nije bilo nužno usmjereno na pojedine osobe, ali prema stožeru kao stručnom tijelu da). Vjerovalo se struci i reagiralo se sukladno uputstvima struke.
Ulaskom u predizborno vrijeme, dolazi do destabiliziranja povjerenja u stručnost stožera kako bi se smanjio izborni uspjeh jedne političke stranke s obzirom da je većina javno poznatih članova stožera član te stranke. Takva, vanjskim utjecajima potaknuta, politizacija rada stožera dovela je do pada povjerenja stanovništva. Dodatno je povjerenje nastalo zbog različitih i često suprotstavljenih stajališta struke, ali i uplitanja neodgovarajućih stručnjaka, u pitanja koja je tematizirao stožer. Tu se pokazala nedorečenost sposobnosti stožera za strateškim komuniciranjem krize.
U slučaju potresa, posebno onog na Banovini, vidljiva je gotovo potpuna nepripremljenost lokalne i područne uprave na ove vrste izazova. Naime, teret prvog odgovora na potres je na lokalnoj zajednici koja treba razviti sposobnosti upravljanja i komuniciranja krizom u prvih nekoliko sati od izbijanja krize. Prirodno je da niti jedna zajednica, izravno Petrinjapogođena potresom, ne može odmah reagirati jer se pripadnici sustava moraju prvo pobrinuti uza svoje obitelji pa tek onda krenu na unaprijed dogovorena zborna mjesta. Također se moraju imati pripremljena, u planovima napisana, a u praksi uvježbana, zborna mjesta za okupljanje općih i namjenskih snaga, za prihvat različitih vrsta pomoći (ljudske, tehničke, materijalne) te zapovjedni i informacijsko-komunikacijski centar (IKC). Zadaća tog IKC je od višestruke važnosti: na jednom se mjestu trebaju skupljati sve informacije koje dolaze s terena, provjeravati, utočnjavati te distribuirati s ciljem kvalitetnog komuniciranja i upravljanja krizom.
Na Banovini je jasno bio vidljiv, posebno u prvih nekoliko sati nakon potresa, nedostatak upravo tih temelja na kojima se mora graditi nadogradnja sustava reakcije, upravljanja, potrage i spašavanja koja dolazi iz drugih krajeva države i iz samih državnih institucija. Greške i nedostaci reakcije iz tih prvih nekoliko sati prirodno su se nastavili i u sljedećih nekoliko dana. Dolaskom potpredsjednika Vlade Tome Medveda i njegovog tima, primjetni su bitni pozitivni pomaci u upravljanju i komuniciranju krizom, stabilizacija i organizacija integriranog djelovanja, do tad, međusobno manje ili više nedovoljno povezanih organizacija i civila.
Jasno se vidjelo da sustavi koji se redovno obučavaju i osposobljavaju za reakcije u krizama (npr. vatrogasci, HGSS, CK, Caritas) su svoj dio posla i zadaća napravili onako kako treba. Možda su mogli i bolje da prvih par dana nije vladao svojevrsni prometno-informacijsko-komunikacijski kaos.
Republika Hrvatska ima prilično kvalitetan Zakon o sustavu domovinske sigurnosti iz 2017. godine. Pokazuju li, međutim, potresi u Zagrebu i na području Banovine da je potrebna bolja operacionalizacija toga zakona?
Možda najbolji dokaz o tome koliko je sustav Domovinske sigurnosti neophodan te da ga je nužno u potpunosti osmisliti i realizirati je ogromna pozitivna volja i želja stanovništva za pružanjem pomoći. Nitko nije postavljao pitanja kome se pomaže (u odnosnu na etničke, vjerske, nacionalne različitosti), nego samo gdje se i kome treba pomoći. Tu se pokazalo zajedništvo, veličina te duhovna i mentalna snaga Hrvata koji žele pomoći onima kojima je ta pomoć potrebna. Međutim, da bi ta pomoć u drugim budućim krizama bila potpuno učinkovita, neophodno je pristupiti Nacionalna sigurosteduciranju stanovništva. Naime, na krizom zahvaćeno područje ne smije se ulaziti stihijski, bez kontrole, nadzora i organizacije. Aktivnostima kao što su potrage i spašavanja za preživjelima, dragovoljci se trebaju pridružiti stručno i tehnički osposobljenim timovima. Naravno, to ne znači da se ne smije, kao što je to u ovom slučaju odmah nakon potresa, pristupiti pomaganju unesrećenima u svojoj neposrednoj blizini (to je pak nužnost i obveza).
Moderne, ali i one buduće krize, pokazuju da se bez sustavnog pristupa u razvoju i integriranju znanja, vještina i sposobnosti koje društvo kao cjelina ima na raspolaganju, više ne može graditi učinkovit odgovor. Kao pojedinci i društvo trebamo aktivno raditi na razvoju sustava integrativnih nacionalnih vrijednosti, identiteta, uvjerenja i načela koja moraju biti okosnica svih sustava na kojima se treba temeljiti siguran i pouzdan pozitivan razvoj društva i države. Trebamo raditi na izgradnji odnosa međusobnog povjerenja stanovništva, vodećih ozbiljnih i odgovornih medija, društvenih i privatnih udruga, institucija i organizacija te države s posebnim naglaskom na preventivnom protukriznom djelovanju, kao i na upravljanju i komuniciranje krizama. To bi trebala biti jedna od temeljnih zadaća u izgradnji sustava Domovinske sigurnosti.
Educiranje se treba početi provoditi od osnovne škole i treba biti trajne naravi
Je li potrebna bolja edukacija stanovništva na svim područjima Hrvatske kako bi bolje reagirali u kriznim situacijama?
Edukacija, informiranje, osposobljavanje, obučavanje, opremanje i uvježbavanje stanovništva je nužnost za učinkovito Petrinjaprevenciju krizama kao i za upravljanje i komuniciranje krizama. Educiranje se treba početi provoditi od osnovne škole i treba biti trajne naravi. Treba znati razlikovati opće i specijalističko educiranje, a samim tim i kasniji razvoj sposobnosti. Opće educiranje treba obuhvatiti nekoliko tematskih područja, odnosno razvoja različitih vrsta pismenosti: digitalna/cyber, medijsko/informacijska, zdravstvena te znanstvena pismenost. Pozitivni pomaci u razvoju i educiranju se neće moći odmah primijetiti niti će biti odmah vidljivi. Ali će se u trenucima kad se kriza ponovo dogodi, ona biti vidljiva. I mjerljiva. Po tim rezultatima potom treba raditi na daljnjem razvijanju znanja, vještina, sposobnosti i njihovom integriranju u sustave obrane. Naime, nije sporno da će se krize (bez obzira na njihove uzroke) i daje događati. Pitanje je samo koja vrsta krize, na kojem području, kad s kojim intenzitetom će nas pogoditi. A tad ćemo moći vidjeti koliko smo se ranije pripremili za prevenciju pojave kriza (prvenstveno dionici sustava nacionalne a potom i domovinske sigurnosti), odnosno kriznog i strateškog komuniciranja i upravljanja krizom.
Raditi na razvoju medijske i digitalne pismenosti
U kriznim situacijama obično se u medijskom, a posebno digitalnom prostoru plasira i veliki broj dezinformacija obračun s kojima usporava krizno djelovanje i reakciju, a vrijeme je u takvim situacijama najdragocjeniji resurs. Kako se boriti protiv lažnih vijesti?
Razvoj i jačanje utjecaja različitih društvenih mreža i sustava za komuniciranje, doveo nas je (struku koja se tim fenomenom bavi s različitih pozicija) u situaciju da se o pojavi i štetnim djelovanju dezinformacija i „nazovi Cyberinformacija“ moramo baviti na opće društvenoj razini. U tom smislu je potrebno, to sam već rekao, raditi na razvoju medijske i digitalne pismenosti stanovništva. Potrebno je stalno ukazivati na potrebu provjere informacija/vijesti kojima smo svakodnevno izloženi. Ta provjera mora obuhvatiti nekoliko ključnih podataka (govorim o pisanoj, izgovorenoj riječi, video snimku te o fotografiji): tko je autor informacije, gdje je i kad obavljena, je li već negdje drugdje obavljena i u kojem kontekstu, je li već negdje netko drugačije (i zašto) reagirao na tu informaciju, što se tom informacijom možda želi postići („čitanje između redaka“). Ako se ni tu nema sigurnosnih i pouzdanih odgovora, onda se uvijek može provjeriti kod priznatih stručnjaka koji u pravilu odgovaraju na takve upite. Ukratko, moramo raditi na stalnoj provjeri vjerodostojnost i pouzdanosti izvora te istinitosti i potpunosti informacije. Pozitivna uloga objektivnih, ozbiljnih, pouzdanih, politički nepristranih i vjerodostojnih medija je u tom procesu nezaobilazna.
Posebno treba naglasiti činjenicu da se od stanovništva ne može očekivati da jasno vidi i prepozna složene i zahtjevnije slučajeve namjernog širenja dezinformacija. U tom slučaju, stanovništvo treba imati povjerenje u institucije društva i države (ako i u objektivne i politički nepristrane stručnjake iz akademske i medijske scene) koji takve dezinformacije mogu brže i lakše prepoznati te ih učiniti javnima.
Na čelu ste Instituta za istraživanje hibridnih sukoba. Jesu li i lažne vijesti i općenito psihološko-propagande operacije dio hibridnoga ratovanja?
Da. Profesor Miroslav Tuđman, koji je bio jedan od najvećih europskih autoriteta u području informacijsko-komunikacijskih znanosti, davno je napisao da svi oni koji dezinformaciju prihvate kao istinu, sve negativne posljedice Infromacijski ratte dezinformacije potom prihvaćaju kao istinu. Neistina postaje dominantna „istina“ te nastavlja s proizvodnjom negativnih učinaka koji mogu imati razarajuće posljedice po pojedinca i društvo. Operacije utjecaja, kojih su dezinformacije sastavni i neodvojivi dio, su postale ključni proces nametanja vlastite volje napadnutoj publici. Oružana sila izgubila je primat u vođenju i upravljanju sukoba i ratova. Primat su preuzele operacije utjecaja iz spektra hibridnih prijetnji. Te prijetnje najčešće dolaze iz nekoliko sfera: informacijska, cyber, gospodarska, politička, vojna te različiti pojedinci, udruge i organizacije koje djeluju u okviru civilnog društva.
Tijekom našeg Domovinskog rata suočili smo se sa svim vrstama pojavnih oblika modernih prijetnji koje danas znanstvenici i struka nazivaju upravo hibridnim prijetnjama. Ta činjenica, kao i činjenica da smo usprkos ozbiljnim izazovima uspjeli stvoriti i obraniti državu, integrirati je u euro-atlantske institucije, danas nas čini poželjnim parterima i saveznicima u međunarodnoj zajednici jer nema puno onih koji su iz slabije početne pozicije uspješno završili sukobe i ratove s kojima su bili izloženi. Mi, pobjednici u nametnutom ratu, dobar smo primjer kako se treba aktivnosti koje ste nazvali psihološko-propagandnim ratom na vrijeme prepoznati, pokušati neutralizirati te u konačnici preokrenuti u vlastitu korist, a protiv interesa napadača.
ZB6 – izvor brojnih sigurnosnih izazova
Koji su po Vama danas glavni sigurnosni izazovi s kojima se suočava Republika Hrvatska? Koliko je Hrvatska zanimljiva meta potencijalnim teroristima? Je li iznimno fragilna balkanska zona, koja čini neposredno hrvatsko okruženje, izvor mogućih opasnosti?
Hrvatska je članica EU i NATO saveza. Iz te činjenice proizlaze brojne pogodnosti, ali i brojne moguće krize koje nas ZPmogu pogoditi. Područje koje nazivamo ZB6 (šest država zapadnog Balkana: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sj. Makedonija i Srbija) je i bit će izvor brojnih sigurnosnih izazova. Ne samo za Hrvatsku, nego i za Europu. To je područje gdje se uglavnom nalaze, da navedem samo neke izazove, nedovršene demokracije, brojna otvorena društvena pitanja kao i vrlo opasne nacionalne, etničke i vjerske podjele, snažan politički, vjerski i nacionalni populizam kao i radikalizam s primjesama ekstremizma i terorizma, neizgrađena društva s vrlo sukobljenim pogledima na budući razvoj društva i države. Hrvatska, kao dio EU i NATO saveza bi trebala, zajedno sa svojim partnerima i saveznicima, pratiti i aktivno sudjelovati u procesima koji to područje trebaju stabilizirati, gospodarski ojačati, socijalno integrirati te postupno rješavati, održivim modelima, brojna otvorena pitanja.
Kako ocjenjujete geopolitičku i sigurnosnu situaciju na područje Bosne i Hercegovine?
Stanje u Bosni i Hercegovini, na žalost, ne odudara od stanja u drugim državama ZB6. Pitanje položaja Hrvata u BiH je i dalje jedno od ključnih pitanja s kojima se mi, kao društvo i država, moramo i trebamo baviti zbog brojnih razloga (nacionalnih, demografskih, društvenih, razvojnih, sigurnosnih…..). Nakon potpisivanja Daytonskih mirovnih sporazuma kojima je krajem 1995. zaustavljen rat i nametnut mir, Bosna i Hercegovina je još uvijek daleko od BiHpolitičke, društvene, nacionalne i gospodarske stabilnosti. Stalno odgađanje kvalitetnog, dogovorenog, usklađenog i konstruktivnog rješavanja pojedinih nacionalnih pitanja u višeetničkoj BiH vodi ka daljnjem nacionalnom antagonizmu te postaje trajan, i snažan, izvor političke i gospodarske nestabilnosti.
Kriza izbornog legitimiteta državnih institucija stalno je nazočna čime se priječi daljnji razvoj države jer bez legitimiteta države, politička zajednica teško može postojati. Takva država postaje sigurnosna ugroza ne samo za okolne države nego i za EU. Naime, BiH je država s nedovoljno razvijenim demokratskim sustavom, sa slabim gospodarstvom zbog čega je podložna utjecaju organiziranog kriminala. Istovremeno predstavlja laku metu aktivnostima (javno gospodarskim i financijskim, ali iza kojih se kriju i snažni politički i vjerski ciljevi) arapskih država, Turske, te Rusije i Kine, koje sve agresivnije žele proširiti svoj utjecaj i na tom području.
Političke elite ne uspijevaju postići suglasnost niti u jednom značajnom pitanju, dok se na intelektualnoj sceni neprekidno sukobljavaju nacionalistički, nacionalni, građanski i „građanski“ svjetonazori. Ne postoji jedinstvenost u pitanju političkog identiteta BiH koji bi bio prihvatljiv narodima koji žive u BiH, posebno konstitutivnim narodima: Bošnjacima, Srbima, Hrvatima. Bitne su razlike konstitutivnih naroda u procesu pristupa BiH u programe suradnje te buduće članstvo NATO saveza. Ako se uistinu želi stabilizirati demokratski proces te krenuti putem osmišljavanja relevantnih i neophodnih politika i društvenih transformacija, potrebno je ozbiljno raditi na promjeni postojećih paradigmi te nametanju istinske vladavine prava. Konstituiranje političke zajednice koja će svoj legitimitet temeljiti na podršci sva tri konstitutivna naroda i svih građana jest najznačajniji preduvjet stabiliziranja demokratskog političkog poretka.
Poticanje radikalizacije i mržnje u javnome prostoru
Je li velikosrpska ideologija i dalje izvor mogućih ugroza? U srpskome medijskom prostoru, naime, svakodnevno se plasiraju laži i promiče jedna destilirana mržnja prema svim okolnim narodima…
Srbija je, bez imalo dvojbe, država koja drži ključeve stabilnosti i sigurnosti cijelog područja ZB6. Srbija, a što se vidi iz tzv. Mini Schengena može i treba biti pokretač pozitivnih gospodarskih i integracijskih procesa koji moraju voditi ka gospodarskoj, a potom i političkoj i kulturnoj stabilizaciji tog područja. Srbija bi, što se posebno odnosi na BiH, trebala učiti iz primjera raspada Jugoslavije i drugih višenacionalnih socijalističkih zajednica koje nisu riješile nagomilane probleme povezane s različitim nacionalnim zajednicama koje žive na njenom teritoriju. Odnosno, odnosi između Beograda i Prištine moraju biti riješeni na način koji zadovoljava sve sukobljene strane. Brza rješenja vrlo Geopoliitkačesto nisu i ona koja su dugoročna održiva. Pogotovo ne ona koja u sebi kriju izvore drugih sukoba. Naime, u poglavlju 35 jasno je naznačeno da EU inzistira na normalizaciji odnosa između Srbije i kosova kao preduvjetu za zatvaranje tog poglavlja bez čega nema ulaska Srbije u EU. A Srbija, za razliku od NATO saveza, želi ući u EU.
Rusija pokušava zauzeti snažan utjecaj u Srbiji i u tome za sad uspijeva. Ključne poluge kojima se to pokušava se nalaze u tri domene: energetskoj, financijskoj i medijskoj politici. Rusija zajedno sa Srbijom, koristi njen teritorij s ciljem širenja daljnjeg utjecaja izvan granica Srbije. Prvenstveno prema Crnoj Gori što se pokazalo uspješnim u promjeni političke slike Crne Gore na posljednjim izborima (tu je imala snažnu potporu i Srbije). Međutim, koliko je ta suradnja na krhkim nogama i koliko Rusija predstavlja prijetnju stabilnosti Srbije pokazali su nasilni i prosvjedi na ulicama Beograda u srpnju 2020. s obzirom da sve ukazuje na to da je iza njih stajao ruski interes. Snažna nazočnost ruskih medija u Srbiji te raširena mreža lokalnih i nacionalnih medija koji neselektivno distribuiraju njihove informacije (prvenstveno koriste Sputnjik kao izvor) nameću potrebu, ne samo Srbije, nego i EU i NATO saveza u suočavanju s prijetnjom intenzivnog širenja brojnih dezinformacija u nacionalni i međunarodni javni prostor. Odnosno poticanjem radikalizacije, mržnje, ekstremizma i nasilja kao dominantnog izričaja u javnom medijskom prostoru.
Stalna provociranja unošenjem tenzija na međunarodnom planu s ciljem odvraćanja pažnje domaće javnosti od ozbiljnih unutarnjih političko-gospodarskih tema, često dovodi do ciljanih radikaliziranih političkih reakcija u drugim sredinama. Iniciranjem takvih reakcija, nude se opravdanja vlastitih radikalnih stavova u domicilnoj javnosti te destabilizira ciljana strana vlast. Stvaraju se uvjeti za jačanje vrlo opasnog i destruktivnog populizma u državi koja je tema snažnog hibridnog sukobljavanja. Dobar primjer ovakvog djelovanja su aktivnosti Srbije usmjerene na poticanje politički radikalnih stavova u Hrvatskoj, Crnoj Gori te posebno na Kosovu.
Autor ste knjige „Alojzije Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e“. Kako gledate na zastoj Stepinčeve beatifikacije i ulogu SPC-a u svemu tome?
Stav dosadašnjeg vodstva SPC-a nam je poznat. Teško je očekivati radikalne i brze promjene njihovog stava po Stepinascpitanju bl. Stepinca jer je to stav koji se temelji na mitovima, obmanama i neistinitim dogmama protiv kojih se razumom teško možete boriti. Potrebno je strpljenje, upornost i dosljednost te neprihvaćanje izričaja SPC kao dijaloškog okvira. Mišljenja sam, a to sam i u knjizi napisao da je osobi bl. Stepinca potrebno pristupiti s nekoliko različitih pozicija kako bi ga se moglo objektivno sagledati i kao nadbiskupa, ali i kao čovjeka te aktivnog dionika procesa koji je živio i djelovao u vrlo zahtjevnih vremenima. U tom smislu je potrebno sustavno demistificirati i razotkriti uloge tajnih komunističkih policija iz doba hladnog rata (Poljske, Jugoslavije, Istočne Njemačke i nadasve Sovjetskog saveza) u stvaranju i širenju brojnih dezinformacija, mitova i obmana o djelovanju Katoličke crkve u II. svjetskom ratu. S naglaskom na djelovanjem bl. Stepinca i pape Pija XII. Katolička crkva postoji već dvije tisuće godina. I postojat će. Uopće ne sumnjam da će bl. Stepinac postati svetac Katoličke crkve.